The Point God - Posljednji od svoje vrste

Ne nećemo da pričamo o kraju, o sramnim Klipersima, o njegovoj naravi, o njegovoj vokalnosti sa trenerima. Nije ovo taj tekst. Nećemo ni o time da je znao da bude pravi bully prema saigračima ako ne pogode na njegov savršen pas. Nije to ni taj tekst.

Za neke moje prijatelje, pogotovo one sa kojima sam imao kilometarske rasprave on VS Rasel Vestbruk, držao liniju ovog drugog iz neke...nazovimo je željom za sopstvenom spoznajom debatnih moći, slijedi jedno priznanje. Ja Luka Vlaisavljević... obožavam Krisa Pola. Uvijek sam ga volio, i uživao sam u njegovoj košarci.

Ima igrača koji osvajaju prstenje. Ima i oni koji osvajaju eru.

Kris Pol je bio ovo drugo.

Objavio je kraj karijere tiho, gotovo u svom stilu, bez previše pompe, bez potrebe da svijet stane.

A opet, kada takav igrač zatvori poglavlje, ne završava se samo jedna karijera nego i čitava jedna košarkaška filozofija. Ona u kojoj je plej bio dirigent, šahista, čovjek koji vidi dva poteza unaprijed dok ostali još gledaju prvi.

Pol nikada nije bio najbrži, zapravo išao je često "na ler". Niti najviši. Niti najeksplozivniji. Ali je bio najpametniji čovjek na parketu.

U eri koja je počela da slavi haos, tranziciju i trojke iz prvog dodira, on je ostao vjeran redu. Pick and roll kod njega nije bio akcija nego nauka. Tempo nije bio brzina nego kontrola. A asistencija nije bila dodavanje nego odluka.

Zato su njegove ekipe uvijek ličile na njega. Organizovane. Taktički disciplinovane. Mentalno tvrde.

Od Nju Orleansa, preko Lob City faze u Klipersima, pa do Finiksa gdje je u poznim igračkim godinama odveo mladu ekipu do velikog finala, Pol je radio isto. Uređivao je svlačionicu. Uređivao je napad. Uređivao je hijerarhiju.

Ne treba zaboraviti ni OKC, Hjuston, pa ni San Antonio dane (prije njih nego GSW epizodu).

Bio je produžena ruka trenera na terenu, ali i čovjek koji se nikada nije plašio da bude glasniji od klupe.

Njegova statistika nikada nije bila prazna. Dvanaest All-Star nastupa, dvocifren broj All-NBA selekcija, mjesto pri vrhu vječne liste asistenata i ukradenih lopti. Ali brojke kod Pola nikada nijesu bile suština nego dokaz.

Suština je bila kontrola utakmice.

Malo je igrača u istoriji koji su mogli da uspore meč kad gori ili da ga ubrzaju kad se raspada. On je imao taj luksuz da ritam mijenja kao brzine u automobilu. Jednim pogledom, jednim prstom, jednim blokom postavljenim pola metra više nego što odbrana očekuje.

I zato je bio noćna mora za trenere protivničkih timova.

Možda mu karijera nikada nije dala ono jedno finale koje sve zatvara u savršen krug. Prsten koji bi utišao svaku raspravu. Ali postoje karijere koje se ne mjere samo titulama.

Mjere se uticajem.

A Polov uticaj na modernu plejmejkersku igru je ogroman. Generacije mlađih bekova učile su iz njegovih uglova dodavanja, iz načina kako koristi blok, kako "zaključa“ centra na leđima, kako iznuđuje faul u sredini reketa bez skoka.

On je bio škola košarke u pokretu.

I ono što ga je posebno izdvajalo, bio je inat. Takmičarski otrov koji nije slabio s godinama. Čak i kada više nije mogao fizički da dominira, mentalno je i dalje lomio protivnike. Čitao ih. Nervirao. Usmjeravao gdje želi.

Zato su ga saigrači obožavali, a protivnici poštovali, i kad ga nijesu voljeli.

Njegov odlazak je simboličan kraj jedne generacije klasičnih plejmejkera. Onih koji prvo razmišljaju o dodavanju, pa tek onda o poenima. Danas ih je sve manje. Danas plej često počinje napad šutem, a ne organizacijom.

Pol je bio posljednji veliki romantik te škole.

Kada se povuče takav igrač, ostane praznina koja se ne vidi odmah u statistici, nego u osjećaju igre. U ritmu koji više niko ne umije da smiri. U napadu koji više nema čovjeka da ga "posloži“.

Kris Pol odlazi bez buke, ali sa nasljeđem koje će trajati.

Jer neke karijere ne završavaju penzijom.

One nastavljaju da žive svaki put kada neki klinac na terenu vikne "blok“, sačeka sekundu duže nego što treba, i pošalje pas tamo gdje ga samo rijetki vide.