Saša Ibrulj - Gost u vlastitom teatru

Njemu noći poput ove večerašnje na Santiago Bernabeu sigurno jesu. Takve najviše voli. Takve je oduvijek najviše volio. Apsolutno sva svjetla reflektora su na njemu, čak i kada zbog suspenzije nije pored terena, nego negdje na tribinama. Rezultat je još uvijek (koliko-toliko) aktivan, svijet se okrenuo protiv njegovog tima, protivnik je nabrijan i sve frustriraniji što se ne može obračunati šakama. I sve nervozniji. Uz to se madridskim medijima zakotrljala i priča da bi upravo on mogao biti izbor Florentina Pereza za budućeg trenera Reala, ako stvari večeras krenu krivo za domaćina. Sve je kako treba biti, sve je kao u stara, dobra vremena.

Ili je samo sjećanje na stara, dobra vremena?

Prije petnaest godina Perez ga je na Bernabeu doveo kao čovjeka rata. U to vrijeme Barcelona Pepa Guardiole nije bila samo najbolja ekipa na svijetu, nego i kulturni fenomen koji je prijetio da potpuno redefiniše španski fudbal. Perez je oduvijek imao tezu da je za Real preduslov za bilo kakvu priču o osvajanju trofeja urušiti pozitivnu sliku o Barceloni. Nema u tome ništa nekorektno; to je čista poslovna logika. Ako si ispred Barce, skoro sigurno si prvak Španije. I zato je takav Mourniho trebao Perezu - on nije bio nikakav filozof, revolucionar, nego jasna protivteža onome što su radili na Nou Campu. Neko ko je spreman na sve samo da ostvari cilj.

I uspio je. Njegov Real Madrid nikada nije bio lijep, ali je bio neumoran, brutalan, nabijen emocijama, do tačke pucanja. U tri godine nije osvojio puno, jednu ligu, kup i Super kup, ali jeste doveo i Barcelonu tačno tamo gdje je htio; do udaranja u zid. Istrošio je - dakako, ne sam, ali je začetnik toga - Pepa i njegov tim, izmrcvario medijski prostor, čitavo špansko fudbalsko okruženje, natjerao ga da zauzme strane, ali u pozitivnom smislu promijenio mentalitet Reala, koji je prosto postao čvršći. Nije osvojio puno, ali jeste postavio temelje za ono što je uslijedilo.

Međutim, u svemu tome potuno nesvjesno i sam je izgorio. Ratovi su počeli bivati sve više lični, sukob s medijima konstantan, svlačionica podijeljena između lojalnosti i zamora. Najvjerniji senatori najednom su postali simboli otpora njegovom načinu rada i priča se završila gotovo bez pravog pozdrava. Ono čega Jose takođe nije bio svjestan u tom trenutku je da je to bio početak kraja njegovog vrhunca.

Jer u tom trenutku Mourinho je i dalje bio jedan od najpopularnijih i najvažnijih trenera svog vremena. Ne sakriva ni sam previše dobro činjenicu da je tada očekivao da će dobiti u ruke Manchester United; nije i to ga je teško pogodilo. Toliko da se u Chelsea vratio kao ranjeni lav, da dokazuje svima koliko su pogriješili. Ali i pored titule prvaka i Liga kupa, drugi mandat na Stamford Bridgeu ubrzao je njegove cikluse. Ono što je do tada bilo poznato kao kobna treća sezona, najednom je postajalo sve brže i brže.

Sve što je došlo poslije ispadalo je kao svojevrsna potvrda da Jose Mourinho živi na fudbalskom naslijeđu kojeg je stvarao godinama - timovi dovoljno dobri da se nadaju da ih on može unaprijediti, ali nedovoljno dobri da budu kompetetivni najboljima. I tako je i bilo; i United i Tottenham i Roma i Fenerbahce su imali svoje uspone pod Joseom, ali i neizbježne i često bolne padove. Od 26 velikih trofeja koje je uzeo, njih dvadeset je bilo prije povratka u Chelsea - koji je bio prije gotovo 13 godina.

Jose Mourinho jedan je od najboljih trenera našeg vremena, ali stvari su se prosto promijenile u posljednjih desetak godina. Možda je najveća ironija Mourinhove karijere to što fudbal danas više ne traži ono u čemu je bio najbolji, ali publika i dalje traži upravo njega. Nije uopšte upitno njegovo trenersko znanje, pogotovo ne njegov stil igre, kako se to voli predstaviti. Naprotiv, tu je i dalje Joseov forte; oduvijek je savršeno razumio igru, mogao predvidjeti dešavanja u utakmici, ali i reagovati na njih. Ono što jeste Mourinhov problem je - pristup fudbalu.

Posljedica je to, između ostalog, njegovog ega, ali Jose Mourinho voli imati potpunu kontrolu nad svim što se dešava u njegovom timu. Moderni treneri to više ne rade tako; oni delegiraju poslove. U vrijeme u kojem caruju analitičari, treneri za prekide, odnosno treneri specijalisti, koji imaju ogromnu autonomiju u svom radu, i u kojem presuđuju najsitniji detalji, Mourinho i dalje vjeruje da je on taj koji zna najbolje. I kojemu ne treba niko, ne na tom nivou i na taj način.

Ni mentalitet ratnika i atmosfera opsadnog stanja u modernim svlačionicama nemaju istu čvrstinu kakvu su imali ranije. Niste jednom čuli da su igrači spremni ići glavom kroz zid za Mourinha. Ali većinom ćete to čuti od starijih igrača, onih naviknutih na čvrstu ruku i takve metode rada. Novije generacije su potpuno drugačije; zamjeraju i najsitniju kritiku, nemaju gotovo nikakvu emocionalnu povezanost s trenerima i ne sakrivaju da vjeruju da oni imaju potpunu kontrolu nad timom i njegovom budućnosti.

Ali Jose je i dalje poželjan trener i još dugo će biti. Poželjan je na drugoj strani tog istog spektra - i zvučati će paradoksalno - onoj van terena. U modernom fudbalu sa stotinama utakmica u prenosu i društvenim mrežama i ratom za svaku sekundu pažnje, svi se bore da budu barem malo posebni, da imaju nekakav identitet. Mourinhova aura zato je poželjna - on je i dalje kvalitetan trener koji ekipama poput Rome, Fenera ili Benfice može (a i ne mora) donijeti sportski rezultat. Usput se njegov lik i djelo mogu savršeno iskoristiti, privući ponekog sponzora, prodati poneku ulaznicu više, na kraju krajeva i podići rejting kluba i lige. Jer Jose Mourinho je, bez obzira na sve, i dalje jedno od najvećih imena današnjeg fudbala.

Večeras nam se vraća Jose Mourinho koji nam je, šta god mislili o njemu, nedostajao. Onaj koji uživa u opsadnom stanju, reflektorima i velikim pričama. Ali Bernabeu više nije njegova scena. Danas je samo mjesto na kojem se nakratko pojavljuje, kao gost koji podsjeti publiku kako je nekad izgledala glavna uloga.

A kada se svjetla ugase i stadion isprazni, teško je vjerovati da će mu se vrata tog teatra ponovo otvoriti. Ne zato što Jose više nije dovoljno velik. Nego zato što je fudbal otišao dalje bez njega.