Te divne "plavo-bijele" noći: Poraz, pobjeda i prije svega karakter

Postoje sedmice koje definišu sezonu, ali postoje i one koje ogole tim do kostiju. Budućnost je ušla baš u takvu – ponedjeljak protiv Crvene zvezde u ABA ligi, pa srijeda protiv Burga u Evrokupu. Dva fronta, dva ritma, ali isti račun koji na kraju uvijek stigne na naplatu.

Crvena zvezda je odnijela pobjedu iz Morače – rezultat koji na papiru djeluje skoro pa rutinski, ali koji je u svojoj strukturi bio mnogo tvrđi nego što semafor kaže.

Budućnost je imala periode kontrole, imala faze u kojima je meč bio potpuno otvoren, ali je Zvezda prelomila utakmicu upravo tamo gdje evroligaški timovi prave razliku – u širini i kontinuitetu. Ne petorka, nego deveti, deseti igrač. Ne prva energija, nego četvrti nalet.

"Nasmijani" često citira riječi igrača koji se sudare sa evroligašem: "Ta tijela, ta tijela govore razliku".

Vjerujte, Odžele i Izundu bi mogli na paradu proslave Superboula Sijetl Sihoksa, jer su po građi bliži NFL igračima nego košarkašima. Odžele, kada uživo vidite biceps, kao nečija je butina.

Od kada smo u "Skautiranju" uveli rubrike ABA lige (realno podjelu Budućnost, Zvezda, Partizan), tačno kada su se i dalje formirali rosteri za ovu sezonu, ukazivali smo na falinku našeg tima, ekipe za koju navijamo.

Napadački, može Budućnost da vas kazni na 101 način. Imamo toliko pismenih košarkaša u napadu, i šuterski raspoloženih, da ne moraju čak ni svi da budu u petoj brzini, a opet da "sameljemo protivnika" u nekoj seriji.

Odbrana je, pak, totalno druga priča – ni spoljna ni unutrašnja linija ne odišu sigurnošću, a onda mogu da citiram jednu rečenicu koja mi je u pet minuta razlike stigla od drugova koji su košarkaški frikovi, baš kao i mi: "Da nam je jedan centar Zvezde, bilo koji, osvojili bi Evrokup".

To otvara staru boljku našeg tima, i jednu konstataciju od Vilija Rida, i to Vilija Rida prve sezone – Budućnost nije uspjela da ubode premiju na poziciji centra, u smislu stranca koji bi tu donio prevagu, atletičnost i odbranu.

Alfa Kaba, Marvin Džons, Džakori Vilijams nijesu bili ta prevaga, ali onda smo vidjeli da može i gore – Udoka Azubuki je stigao direktno iz NBA lige, a zapamtićemo ga kao momka u civilu sa kraja klupe (a nije koštao ni malo jeftino).

Ove sezone u Džeriju Butsijelu dobijamo tu i tamo potrebnu oštrinu, ali ne i kontinuitet. Da je francuski veteran drugi centar, tipa u paru sa Kamenjašem, druga bi pjesma bila.

Ovako, sa Džejmsom Tomsonom u rotaciji i rovitim Zoranom Nikolićem… shvatate poentu, a shvataju je i protivnici.

Džej Ti je, po riječima svih igrača Budućnosti, jako dobar tip, odličan momak, ali, nažalost, to nije dovoljno u današnjoj eri. Utakmica sa Zvezdom je prelomljena kada mu je Izundu uhvatio tri ofanzivna skoka u istom napadu, koja su na kraju rezultirala trojkom Jaga Dos Santosa na četiri i po minuta do kraja meča, i tu je i prelomljeno pitanje pobjednika.

Utakmica sa Zvezdom nije imala nikakav rezultatski značaj, odnosno jeste zbog prenošenja bodova u novu fazu, ali prvo mjesto na kraju ovog dijela nije nam bilo upitno.

Doduše, rivalitet je takav da nema "lera" kada je preko puta beogradski tim.

Utakmica sa Burgom je, sa druge strane, bila potpuno drugi scenario. Pobjeda nam je donosila treće mjesto i prednost domaćeg terena barem u osmini finala Evrokupa. Burgu je trebala pobjeda u svojoj računici da bude ispred Hapoela iz druge grupe.

Ovakva dva jaka meča u 48 sati otvorila su onu staru sezonsku dilemu koja prati Budućnost već mjesecima – može li ovaj roster iznijeti kontinuitet na dva fronta bez pada amplitude.

Jer energija koju potrošiš protiv Zvezde ne ostaje u svlačionici. Ona ide sa tobom dalje, uvlači se u noge, u rotaciju, u koncentraciju. A raspored nije imao milosti.

Samo dva dana kasnije, isti parket, ali potpuno drugačija utakmica. Evrokup, Burg, ekipa koja ove sezone igra možda i najdisciplinovaniju košarku u takmičenju.

Sve je krenulo kako treba od starta – francuski tim je promašio u prvoj dionici svih 10 pokušaja za tri poena, Budućnost je sve iskaznjavala.

Opening credits rolling… Sulaimon chose violence 🎬👀#RoadToGreatness | @KKBuducnostVOLI pic.twitter.com/uCI8y0yMGE

— BKT EuroCup (@EuroCup) February 11, 2026

Razlika je u jednom trenutku iznosila +24 za "plavo-bijele". Prvo poluvrijeme je bilo čista elegija, poezija u pokretu, savršen mlin koji melje.

Sjajan nadimak "francuska konekcija" – Butej i Butsijel, a Butej je protiv svojih zemljaka imao posebnu inspiraciju.

Posebno je bilo lijepo gledati Buteja koji, kada upali "snajper", ne može da promaši.

Mora se izdvojiti i Jogi Ferel, koji u svojoj trećoj sezoni, iako sam prvi bio za to da mu se na kraju prošle zahvali na svemu, igra najzreliju košarku, najviše timsku, i često je prevaga u ovakvim noćima. Ili kao ono protiv Ulma kada je sam napravio seriju 12:0, a ja vrištao kraj TV-a: "Ne daj je nikom".

Ova pobjeda nad Burgom zato ima veću težinu nego što će se vidjeti u tabeli. Ona je takmičarski važna zbog plasmana, ali je možda još važnija psihološki, jer potvrđuje da Budućnost može da iznese dvostruki ritam makar u fragmentima, makar kroz reakciju poslije poraza.

Posebnu dimenziju cijeloj sedmici dala je i atmosfera iz Morače, koja je u oba meča bila na ivici eruptiranja. Protiv Crvene zvezde dvorana je disala u naletima, gurala Budućnost kroz svaku energetsku rupu i držala je rezultatski u životu mnogo duže nego što su okolnosti dozvoljavale, dok je protiv Burga ta ista energija dobila nagradni epilog.

Frenetična podrška sa tribina nije bila samo dekor, nego aktivni faktor utakmice, onaj koji diže odbranu za pola stepena, koji ubrzava tranziciju i koji protivnika uvlači u nervozu.

U sedmici dvostrukog fronta, Morača je ponovo pokazala da nije samo domaći teren, nego saveznik.

Nerijetko pustim snimak sredinom druge dionice kada se dovikuje sa svih tribina i… dobro se naježim.

View this post on Instagram

A post shared by Buducnost Voli Podgorica (@buducnost_info__)

Publika je bitan faktor, jer je ove sezone nerijetko zakazala sa posjetama, pa je i najtvrdokornije jezgro "Varvari" moralo da reaguje pozivima. Rezultat se vidio u ove dvije utakmice – samo da potraje sada.

I tu dolazimo do ključne slike sedmice.

Budućnost možda još nema dubinu da dominira na dva fronta bez oscilacije, ali ima karakter da se vrati u roku od 48 sati.

Ima dvoranu koja nosi, ima energiju koja se ne troši linearno, nego eksplodira kad je najpotrebnije.

Poraz od Zvezde bio je sudar sa evroligaškim plafonom.

Pobjeda nad Burgom bila je potvrda Evrokup ambicije.

I zato ova sedmica, iako na papiru polovična, suštinski ide u plus.

Jer februar uvijek postavlja isto pitanje ekipama koje igraju Evropu:

Možeš li da reaguješ nakon udarca?

Budućnost je odgovorila potvrdno.

A to je možda važnije od svake tabele, jer proljeće ne dobijaju timovi koji ne gube, nego oni koji znaju kako da ustanu dva dana kasnije.

I taman kad pomisliš da treba stati na loptu, spustiti očekivanja i biti racionalan, uhvatiš sebe kako već gledaš kostur nokaut faze i govoriš naglas:

"Ma nije ni taj Bahčešehir nešto. Možemo mi to" (a nisi ni Kluž prošao).

I znaš da je to opasno razmišljanje.

Ali znaš i da bez tog ludila mi ne bi bili mi, vječiti romantičari, zaljubljeni do posljednjeg atoma u "plavo-bijele".