Saša Ibrulj - Željo u slijepoj ulici

Kada je prije tačno 111 dana Željezničar na Grbavici dočekao Velež, gosti su strahovali od ispadanja, bili na devet bodova zaostatka od svojih domaćina, koji su čvrsto vjerovali da ih njihovih šest pobjeda i četiri remija u prvih dvanaest utakmica - odnosno samo pet bodova minusa za Zrinjskim - i dalje čine legitimnim kandidatom za borbu za sami vrh. Malo manje od četiri mjeseca kasnije Željo još uvijek nije uspio upisati sedmu pobjedu.

U subotu im je Velež gotovo rutinski nanio poraz koji ne samo da znači da su im Mostarci otišli na sedam bodova razlike, nego je prije svega još jedan težak psihološki udarac za tim s Grbavice. Tupi udarac u trbuh ranjenika.

Razlog tome je upravo činjenica da su se u Želji nadali da bi Mostar mogao biti prekretnica sezone. Poraz u Posušju shvaćen je kao opomena, a katastrofa protiv Rudara natjerala je klub da javno stane iza trenera, prekriži četvoricu igrača i pošalje poruku svlačionici.

Mostar je zato bio savršeno mjesto za vraćanje samopouzdanja; stari rival (i dužnik koji je započeo ovu negativnu seriju), ali i protivnik koji kvalitetom ne odskače i koji ima svoje probleme.

Desilo se potpuno suprotno. Željo u Mostar nije došao s idejom kako se nametnuti Veležu, nije djelovao da zna šta želi, niti je pokušao iskoristiti slabosti domaćina.

A nije da se ni Ibro Rahimić nije pribojavao ove utakmice. Poraz u Širokom završio je Veležovu dobru seriju. U takvim situacijama nije teško da se uvuče sumnja u tim, da počne pucati dobra atmosfera. Uz to, Velež se odavno pati s kratkim rosterom i svaki izostanak mu je veliki problem. Kada je iz početnih jedanaest izostalo ime kapitena Ante Hrkača, to je automatski značilo ogroman problem za Rahimićevu koncepciju. Ključni dio Veležove igre ove sezone je gotovo savršeni izlazak s loptom iz zadnje linije, gdje je presudan upravo učinak Hrkača kao možda i najkreativnijeg igrača na stoperskoj poziciji u ligi.

Prehlada je ostavila Velež bez toga važnog aduta, a činjenica je da se Mostarci generalno pate s kreacijom i završnicom - u prve dvije utakmice proljetnog dijela prvenstva nisu zabili gol, u pet domaćih utakmica prije Želje zabili su tri gola. Znalo se, dakle, da ni u ovoj utakmici neće prštati od golova, ali ipak se očekivalo da će Željezničar barem pokušati napasti te Veležove slabe tačke.

A nije. Jer, opet, Željo u ovoj utakmici nije napravio - ništa.

Kada je zimus Željo pustio nekoliko važnih igrača, ekipu osvježio tek s nekoliko prinova kojima je glavni adut trebalo biti iskustvo igranja na višem nivou i samim tim taktička disciplina, ostao je utisak da klub očekuje da upravo Stojanović bude prevaga. Kada je dobio podršku nakon Rudara to je trebala biti i potvrda toga - povjerenje da imaju pravog čovjeka. Trenera koji je u stanju preokrenuti stvari.

Ali u Mostaru je Stojanović - odnosno njegov Željezničar - izgledao potpuno izgubljeno. Jeste pretumbao sastav, dodao Galcheva i Bičakčića, promijenio pet startera u odnosu na Rudar, ali suštinski se ništa nije promijenilo. Teško je bilo dokučiti šta je uopšte Stojanovićeva ideja. Prepustio je Veležu kontrolu lopte, nije pravio pritisak, nije pokušavao napasti slabe tačke čak ni kada je imao priliku. Rođeni su to objeručke prihvatili i odveli utakmicu u ritam koji njima potpuno odgovara.

To što je domaćin dobio dva - utisak je ispravno dosuđena - penala (jedan je Ivan Šarić iskoristio za pobjednički gol, drugi poslao u prečku) može poslužiti kao zgodan alibi za poraz. Međutim, devedeset minuta loptanja pokazalo je realnu sliku, a to je da je Željo Veležu došao bez pravog plana i ostao bez konkretnog učinka.

Veležu je nedostajalo individualnog kvaliteta da to drastično kazni - imali su jednu stativu, prečku s penala i bar još dva zicera, koja su promašili Spahić i Šerbećić - ali su bili dovoljno prisebni da relativno rutinski iskoriste ponuđeno. Bajrić je u svom tek drugom nastupu sezone dovoljno dobro odmijenio Hrkača u defanzivnim zadacima, odličnu utakmicu u veznom redu su odigrali Babić i Abdullah, solidan je bio i Đurić, a sve to je dovoljno bilo za potpunu kontrolu Veleža.

Doduše, nakon promašenog drugog penala u 78. minuti Velež se prepao samog sebe; izgubili su tu smirenost, disciplinu i organizaciju u igri, pružili gostima priliku da se vrate u utakmicu, ali opet - Željo to nije iskoristio. Ili, tako to ide u fudbalu, Stojanović to nije iskoristio.

I zato je najjači utisak iz ove utakmice - bez da se Veležu uzimaju zasluge - taj da je Željezničar napravio suprotno od očekivanog. Umjesto buđenja pozitivne energije, pokazivanja zuba, muda i ideje, dobili su samo potvrdu da prve dvije utakmice nisu bile slučajnost. Da nešto ne štima i da šef struke - koji je doveden upravo zbog toga - ne nudi rješenje za probleme. Da su mu reakcije u utakmici, pa i nakon nje, letargične i neprilagođene situaciji. I da ekipa na terenu djeluje isto tako.

Naravno da je generalno 270 minuta fudbala premali uzorak za ozbiljne ocjene, ali se iz njih nekada ipak može iščitati smjer. A nakon Posušja, Rudara na Grbavici i Mostara, Željo sa Slavišom Stojanovićem ne ide u pravom, sasvim sigurno ne u željenom smjeru. I ne čini se da trener još uvijek zna kako to promijeniti.