Saša Ibrulj: Tigar Jakir

U fudbalskom atlasu postoje mjesta s kojih se gotovo nikada ne polazi, a pogotovo ne vraća. Kada su treneri u pitanju, bosanskohercegovačka Premijer liga možda je i korak dalje - fudbalski ekvivalent odsjeku za palijativnu njegu, na koji se dolazi s malenom nadom i s kojeg se samo najveći sretnici vraćaju u normalan život. I nije čudo da je mnogima kao kraj izgledao i dolazak Sergeja Jakirovića u Mostar za Novu 2021. godinu.

Malo više od pet godina kasnije Jakirović će ovoga petka kao menadžer Hull Cityja, trenutno četvrtoplasirane ekipe engleskog Championshipa, u okviru četvrtog kola FA kupa dočekati Chelsea.

Kako?

Jakirovićev put od Mostara do Kingstona na Hullu zapravo je prkosio svim zakonima premijerligaške logike. On u Zrinjskom, kojeg je preuzeo na pauzi između dvije polovine te sezone 2021/22, nije napravio instant uspjeh - spletom okolnosti završio je tek na četvrtom mjestu, ispao iz kupa i ostao bez trofeja i plasmana u Evropu.

U 99,99% slučajeva - vidjeli smo to čak i na primjeru njegovih nasljednika - to je značilo i otkaz, vrlo vjerovatno i nestanak sa scene. Igrom slučaja - zavisno kako kome odgovara, neki pričaju da je Zrinjski čvrsto vjerovao u njega i njegove metode, drugi da prosto nije imao alternativu - Jakir je ostao i u narednoj sezoni doktorirao, počastivši ligu s vjerovatno najdominantnijom i najboljom ekipom u njenoj istoriji.

Oni koji su znali šta trebaju da gledaju, tu su mogli vidjeti njegov najveći kvalitet. Nije Zrinjski te sezone bio ni najbogatiji ni najizdašniji, iako je prilično trgovao. Međutim, Jakirović je znao šta traži, čak i na ograničenom tržištu. Ekipu je izgradio većinom do tada nepoznatih, u najboljem slučaju prežaljenih igrača, ali igračima koji su profilom bili savršeni za njegovu fudbalsku filozofiju.

Iako je i prije Bosne i Hercegovine Sergej Jakirović već stvorio ozbiljno trenersko ime, prije svega vodeći u dvije godine HNL iznenađenje Goricu, Mostar ga je ipak skicirao kao trenera. Jer tamo je došao nakon velikog razočarenja i pucanja balona vlastitih i tuđih očekivanja u Mariboru.

Dobar dio ljudi - ne samo u sportu, nego generalno - teško se oporavlja od takvog udarca u svojim karijerama, i zato je odlazak u BiH djelovao tako pogrešno. Međutim, tamo je Jakirović naučio da radi u drugačijim uslovima, s ozbiljnim limitima, ali i potvrđujući da je za njegov način pored jasnog fudbalskog stila jednako važan, ako ne i važniji, man management.

Oprostite na engleskom izrazu, ali on najbolje opisuje Jakirovića. Bilo bi bezobrazno reći da upravlja ljudima; on savršeno razumije svoje igrače, poznaje njihove vrline i mane i na najbolji mogući način ih koristi. Sergej je naučio da vadi maksimum iz onoga što ima, bez obzira koliko je to što ima na ovaj ili onaj način ograničeno. I čini se da u takvim uslovima najbolje funkcioniše.

Zato je njegov period u Dinamu u ovoj priči možda i najmanje važan. Daleko od toga da on i na tom nivou nije pokazao da može biti uspješan; uzeo je Dinamo u problemima, doveo ga do dvostruke krune i izborio plasman u grupnu fazu Lige prvaka - teško da može puno bolje od toga.

Međutim, u maksimirskim hodnicima mnogo je teže funkcionisati nego na većini drugih stadiona. Pogotovo u periodu u kojem je Jakirović radio tamo; klub je bio ni na nebu ni na zemlji, između starih i novih rukovodilaca, starog i novog načina rada, okružen sa više pitanja nego odgovora.

On se možda i previše pokušavao uklopiti, politički se prilagođavati takvoj situaciji. Nije pomogao ni način na koji je došao iz Rijeke; Dinamo je Jakirovića okrenuo u drugom smjeru, ovaj put izvlačeći iz njega visoki gard i defanzivni stav, pogotovo u komunikaciji s javnošću.

Mnogo prirodnije okruženje ga je dočekalo u Kayserisporu. Teška borba za ostanak, tanak igrački kadar dodatno prorijeđen povredama i zabranom transfera, ali i mnogo manji pritisak i veći prostor za slobodu u radu. I sam odlazak u Tursku bio je svojevrsna potvrda da je njegov trenerski kvalitet ipak prepoznat vani, ali utisak kojeg je ostavio tamo bio je mnogo ozbiljniji. Kayserispor je relativno lako osigurao ostanak, a Jakirović dodatno popravio svoj ugled.

Jedan od najvažnijih faktora u fudbalu je sreća. Njegova je bila ta da se turski medijski mogul Acun Ilicali odlučio fokusirati na ulaganja u svoj Hull City; klub koji se jedva spasio u Championshipu, koji je znao da ga čeka zabrana plaćanja transfera i ogroman izazov u vjerovatno najtežoj ligi na svijetu.

U Jakiroviću je vidio ono što je Ćiro Blažević nekada zvao galvanizatorom; čovjeka koji je prije svega pokazao da zna kako s problemima. Nije mario što je Jakirovićev CV u engleskim okvirima bio totalni šok - dao mu je priliku.

A Jakir je vratio onako kako je radio svuda - kontrolom i razumijevanjem svlačionice, prepoznavanjem i rješavanjem najvećih problema, savršenom pripremom i organizacijom. Nije Jakirović nikakav čudotvorac, nije ni trener (a ni karakter) bez mana, ali ko jeste? Nije mu se bilo teško nametnuti nepoznatoj sredini, jer za razliku od mnogih Jakirović prije svega ima autoritet znanja.

Njegove Tigrove hvale na sve strane. Ne igra Hull nikakav svemirski fudbal, ne igra ga niko u Championshipu, ali u svakoj utakmici se tačno zna šta hoće i kako pokušava doći do toga. Hull je na diobi trećeg mjesta, s istim brojem bodova kao prošlosezonski premijerligaš Ipswich - u 31 do sada odigranoj utakmici upisali su 16 pobjeda, zabili 50 golova i skupili 54 bodova. Ili, da stavimo stvari u kontekst, četiri pobjede, šest postignutih golova i pet bodova više nego lani, na kraju sezone, nakon 46 odigranih utakmica.

I naravno da je Championship takva liga u kojoj je apsolutno sve moguće, pa i da Jakirović i Hull upadnu u ozbiljne rezultatske probleme i krize. I iako je do sada dobro reagovao na većinu njih, kao i na surove probleme s povredama ali i zabranu transfera u dva prijelazna roka, tek trebamo vidjeti kako će se snaći u punoj sezoni tamo.

Ali to je - koliko god to bizarno zvučalo - iz perspektive čovjeka za kojeg su prije pet godina vjerovali da ide na groblje slonova, potpuno nevažno.

Onim što je napravio u Hull Cityju Jakirović je i na velikoj sceni potvrdio ono što se moglo vidjeti još u Mostaru: da najbolje funkcioniše kada mu se ostavi prostor za rad, a ne za objašnjavanje. Za razliku od, recimo, Zagreba, gdje je bio opterećen kontekstom, politikom i stalnom potrebom da se brani, u Yorkshireu djeluje mirnije i fokusiranije. Ne zato što je lakše, naprotiv Championship ne oprašta nikome, nego zato što su pravila jasna, a buka manja. I u takvom okruženju Jakirović izgleda kao trener koji ponovo zna tačno šta radi.

Utakmice poput ove kontra Chelseaja u petak - realno, i svakog vikenda - zato sada dođu kao prilika za uživanje, ali nisu vrhunac, nego temelj za novi iskorak. Jakirović pred drugima stvara pedigre i crta sebi priliku za budućnost; nama potvrđuje da ono što smo vidjeli onomad u BiH zaista bila skica trenera kakvim će postati.