Muharem Bazdulj: Nježni div i gradska čistoća

Teško je to objasniti “digitalnim domorodcima”, ali nekad, ne čak ni toliko davno, nije bilo interneta. Tek uz svijest koliko je internet u masi stvari olakšao život možemo da se divimo majstorstvu koje su ljudi u različitim disciplinama pokazivali prije nekoliko decenija.

A zapravo, i tada je funkcionisala neka mreža: ako nešto niste znali, niste pitali Gugl, nego nekog čovjeka koji zna. Ljudi su bili internet. U javnom životu Jugoslavije, primjera radi Gugl je bio Miroslav Krleža. Dobro pamtim onaj detalj koji navodi Enes Čengić: Branko Ćopić je negdje u Italiji video ulicu Moliških Hrvata. I sada, za Gradišćanske je čuo, ali za ove ne, pa zapisuje sam sebi podsjetnik da o tome pita Krležu, a Krleža odgovor naravno zna.

Nekad u budućnosti neki će student žurnalistike možda napisati seminarski rad o upotrebi glasovitog citata Bila Šenklija “Neki ljudi misle da je fudbal pitanje života ili smrti, ali ja vas uvjeravam da je mnogo više od toga” u sarajevskoj štampi u drugoj polovini devedesetih. Neko je to čuo od nekoga u kafani, pa se varijacija toga pojavila u jednoj kolumni, a pripisana je - Geriju Linekeru. Onda se po principu “gluhih telefona” to parafraziralo mnogo puta, dok internet nije olakšao pristup “primarnim izvorima”.

Ako me memorija ne vara, možda je moda Šenklijevog citata u Sarajevu (a za koji još uvijek mnogi i nisu znali da je Šenklijev) počela još prve prave poratne godine, dakle, 1996.

Baš te godine, baš u ovo vrijeme, tačnije na famozni i komercijalizovani Dan Svetog Valentina, 14. februara 1996, prije ravno trideset godina, umro je Bob Pejzli, jedan od nekolicine ljudi koji su po legendarnosti za navijače Liverpula usporedivi sa Bilom Šenklijem.

U nekom širem smislu, njih dvojica su bili generacija; Šenkli je, naime, bio šest godina stariji: rođen je 1913, a Pejzli 1919. U istorijskom smislu, međutim, unutar tih šest godina stao je ogroman simbolički kanjon: Veliki rat kasnije prozvan Prvim svjetskim.   

Ima “sportskih radnika” koji su bili i igrači i treneri; uostalom, većina trenera su bivši igrači. Ima onih koji su bili jako dobri u obije uloge, većina velikih igrača ne postanu, naravno, veliki treneri, a neki od najvećih trenera nisu se do kraja ostvarili kao igrači. To može biti posljedica različitih okolnosti: neki jednostavno nisu dovoljno dobri za igračku genijalnost, nekima nedostaje talenta ili discipline ili i jednoga i drugoga, neke osujete povrede, a neke - istorija.

Kod Pejzlija je vjerovatno riječ o potonjem. Dječak rođen u prvoj poratnoj godini nakon Prvog svjetskog rata, imao je ravno dvadeset kad je počeo Drugi. Narodski rečeno, ubio se za vojske. A baš te 1939, kad je mobilisan, Pejzli je potpisao ugovor s Liverpulom.

Međutim, čitav, apsolutno čitav, rat, Pejzli je proveo u uniformi Britanske armije, pa je za Liverpul debitovao tek 1946. Bilo mu je, dakle, već dvadeset i sedam što su za fudbalera skoro pa poodmakle godine. Odigrao je ipak 253 utakmice i postigao 10 golova, što za njegovu poziciju, starinski govoreći lijevog halfa, i nije loš prosjek.

Posljednje tri godine igračke karijere proveo je kao kapiten “Redsa”, a 1954, sa trideset i pet, dakle, odlazi u igračku penziju. Ostao je u klubu kao trener rezervnog tima i kao fizioterapeut. Bio je lojalan Liverpulu do krajnjih granica. Čuvena je njegova izjava da bi za dobro kluba, ako treba, i meo ulice; što bi rekao jedan rokerski liričar, i sam ljubitelj fudbala, hoću, majko, hoću, u gradsku čistoću. Po karakteru nije bio konfliktan, zvali su ga nježni div.

Ipak, 1959. godine, pominjani Šenkli, tada glavni trener Liverpula, bira ga za jednog od svojih asistenata. Četrnaest godina njihovog zajedničkog rada spadaju među periode “zlatnog doba”, naročito jer su preuzeli klub koji je u tom trenutku ispao u Drugu diviziju i vratili ga na vrh engleskog fudbala.

Kad Šenkli napusti klupu, izbor Pejzlija možda više deluje kao pokušaj održavanja kontinuiteta nego kao jedna od najvažnijih odluka u istoriji Liverpula. Jer osim u svojoj prvoj sezoni, kad je u Engleskoj ligi bio vicešampion, Pejzli je u svakoj od svojih narednih osam sezona osvojio najmanje po jednu titulu.

Tu su bili šest titula šampiona Engleske, tri engleska Liga kupa, jedna titula Kupa UEFA, jedan UEFA-in Super kup te naposljetku tri titule Kupa evropskih šampiona, pobjedivši u finalima dva puta zaredom svog tadašnjeg evropskog arhirivala: Borusiju iz Menhengladbaha, a treći put Real Madrid. Finale protiv Reala igrano je 27. maja 1981. na pariškom Parku prinčeva. Kad su već počele da se broje minute do produžetaka, na manje od deset minuta do kraja, Alan Kenedi je na asistenciju svog prezimenjaka Reja, dao prvi i jedini gol na utakmici čime je Bob Pejzli postao prvi trener sa tri titule evropskog fudbalskog klupskog šampiona.

U svojoj posljednjoj sezoni, osvaja titulu šampiona Engleske ostavivši svog nasljedniku Džou Fejgenu u amanet nastup u Kupu evropskih šampiona. Fejgen osvaja titulu nakon što su poslije remija u finalu protiv Rome (koje se, eto, igralo baš u Rimu, i to na Stadionu Olimpiko) njegovi igrači bolje izvodili jedanaesterce. Posljednji gol iz penala postigao je isti onaj Alan Kenedi, strelac jedinog gola protiv Real Madrida tri godine ranije.

Nakon odlaska s klupe, Pejzli je ostao na direktorskoj poziciji sve dok mu loše zdravlje to nije učinilo nemogućim. Bio je u Liverpulu na raznim pozicijama više od pola vijeka. Posljednjih godina života bolovao je od Alchajmerove bolesti, a posljednje dane je proživio u staračkom domu. Ako mu se u posljednjim trenucima svijesti, poslovično, pred unutrašnjim okom izvrtio film njegovog života, bio je to film trijumfa.