Muharem Bazdulj - Ča je pusti Kicbil kontra Vela Luke

Ima tome valjda i deset-petnaest godina. Bio sam na jednom velikom i važnom Sajmu knjigu na njemačkom govornom području i na jednoj od bina gostovao je srpski pisac koji je pomalo prenaglašeno pokušavao da se dopadne publici. Moderatorka ga u jednom trenutku pita šta misli o Peteru Handkeu. I on očigledno, što bi klinci rekli, zabaguje.

S jedne strane, važan je pisac njemačkog jezika, neko bi rekao u ovoj epohi i najvažniji, a s druge, politički je konroverzan te tako ne zna “tačan odgovor”. Ipak, nešto mora da kaže i zapravo se nije snašao tako loše; rekao je: “Radije bih da govorim o Tomasu Bernhardu”.

U nekom drugom žanru, vrijedilo bi napraviti podrobniju paralelu Bernhard (1931-1989) – Handke (rođen 1942.), dvojice bez sumnje globalno najcijenjenijih pisaca rođenih u Austriji u dvadesetom vijeku. Ovdje mi ovo, međutim, tek šlagvort da se sjetim Bernhardove knjige “Imitator glasova”, atipične za njegov opus.

Naime, Bernhard je poznat kao romansijer, i to uglavnom romana, pisanih u jednom pasusu, kao u jednom dahu. Ovo je pak knjiga priča, vrlo kratkih, od kojih valjda nijedna nije duže od jedne strane, a često stanu i na gornju polovinu. Kad bih držao predavanje o majstorstvu njegovog stila, ta bi mi knjiga bila dovoljna, a počeo bih nezaboravnim uvodom u jednu priču, počeo bih sa prve tri riječi u priči, prvom frazom koja glasi: “U zloglasnom Kicbilu”.

Kad god se sjetim toga, a to nije rijetko, dođe mi da se glasno nasmijem. Zašto? Kicbil je gradić u Tirolu, stotinjak kilometara od Insbruka, sa jedva osam hiljada stanovnika. Istovremeno, Kicbil je jedan od globalno najčuvenijih zimskih turističkih centara. Za ljubitelje Svjetskog kupa u skijanju ide u istu fasciklu sa Kranjskom Gorom, Sestrijereom, Šamonijem, Vengenom, Kortinom Dampeco te, primjera radi, Kran Montanom.

Uostalom, od ove Nove godine, Kran Montana s razlogom i jeste zloglasna. U vrijeme kad Bernhard piše svoju priču ne postoji, međutim, neki konkretan opštepoznat razlog za “zloglasnost” Kicbila te ovaj teško predvidiv spoj pridjeva i vlastite imenice izaziva sugestivan estetski efekat.

Kicbil je bio, ako ne zloglasan, a ono pomalo baksuzan za legendarnog skijaša, primarno slalomaša (a Kicbil je u svijetu alpskog skijanja i slavan zbog slaloma) koji bi, da je sudbina drukčije htjela, ovog februara napunio šezdeset godina. Riječ je o Roku Petroviču (1966-1993). Rok Petrovič je sin Krešimira Petrovića, poznatog sportskog psihologa; prezime bi mu, dakle, bilo identično prezimenu Dražena Petrovića, samo da slovenački jezik ima slovo “ć”. Ta paralela s Draženom nije, nažalost, samo sportska i nominalna.

Uglavnom, mada sportska velesila, Jugoslavija se dugo nije previše isticala u zimskim sportovima. U muškom alpskoj skijanju, dugo je jedina prava zvijezda bio Bojan Križaj, a u Sarajevu je iznenada bljesnuo Jure Franko i to je bilo to. I onda u sezoni 1985/1986 Svjetskog kupa, kao grom iz vedra neba – Rok Petrovič. Te godine on je nesumnjivo najbolji slalomaš na svijetu. Penje se na pobjedničko postolje čak sedam puta, i to pet puta kao pobjednik, a po jedno kao drugi odnosno treći.

To je bilo više nego dovoljno da te sezone osvoji Svjetski kup kao prvi Jugosloven kome je to uspjelo. To je bila sezona iz snova, ali ispostavilo se da je, gledano po sezonama, Petrovič bio ono što se u popmuzičkom kontekstu naziva “one hit wonder”. Poslije 1986, samo se jedanput popeo na postoje u Svjetskom kupu, kad je 1987. bio drugi u Kranjskoj Gori, na domaćem terenu, kako se to kaže. I pobijedio je “domaćin”: pomenuti Križaj, a treći je bio legendarni Ingemar Stenmark.

Rok Petrovič očito nije mislio da mu je život svodiv na skijašku karijeru. Već 1988. odustaje od profesionalnog alpskog skijanja i upisuje se na Fakultet za sport Univerziteta u Ljubljani. Taman negdje u vrijeme raspada Jugoslavije i osamostaljivanja Slovenije diplomirao je sa radom vrlo intrigantne teme i naslova: “Kršenje ljudskih prava u sportu”.

Čini se da je mogao sebe da zamisli kao sudionika akademskog života jer se odmah nakon diplome osnovnih studija upisao na postdiplomske. Tokom ljetnjeg raspusta 1993. odmara se na Korčuli. Pasija mu je ronjenje na dah. Polovina je septembra zapravo, kalendarsko ljeto još traje, ali su porodice s malom djecom otišle kućama. Nešto je pošlo po zlu i on je izgubio život roneći kod Vela Luke. Jedva je pola godine prošlo od njegovog dvadeset i sedmog rođendana. Tako je korčulanska Vela Luka, koja može biti ljetnja analogija za Kicbil, postala, na neki način, zloglasna.

Moglo bi se ovdje esejizirati o “klubu 27” (on se odnosi uglavnom na rok muzičare, a čovjek se ipak zvao Rok), ali jedna druga koincidencija je jezovitija. Naime, a kako smo nedavno i pisali na ovom istom mjestu, samo dva mjeseca ranije, poginuo je Dražen Petrović. Nisu bili vršnjaci, Dražen je bio nepune dvije godine stariji, ali su krajem osamdesetih, godinu za godinom proglašeni najboljim sportistima Jugoslavije.

Dvadeset i pete po redu Zimske olimpijske igre su pri kraju. Jedno od posljednjih takmičenja na kojima je nastupio Rok Petrovič bile su petnaeste po redu ZOI u Kalgariju. U “svom” slalomu bio je jedanaesti, a u superveleslalomu koju mu je po pravilu manje odgovarao je bio bolji: deveti. Bilo kako bilo, u priči o Roku Petroviču ima nečeg antičkog i arhetipskog, nečeg što priziva onu izreku da onaj koga bogovi vole, umire mlad.