Mire, legendo, jedan si od najvećih

Antoan Sent de Egziperi bio je svestrana ličnost. Pilot i pisac. 80ak godina nakon smrti i dalje svi znaju ko je on kada mu se spomene ime. Ne zbog vještina u avionu, već zbog "Malog princa", književnog djela koje je decenijama nakon što je napustio svjetovno bivstvovanje postalo jedno od najomiljenijih, najčitanijih i najprevođenijih štiva ikada. Malog princa su čitala i čitaju djeca, odrasli, sve generacije. Nije lako postati princ, praktično i nemoguće ako niste potomak kraljevske loze. Nije jednostavno ni zavrijediti tu "krunu" na neki drugi, neformlani način. Skoro 50 godina nakon što je Egziperijevo djelo ugledalo svjetlost dana, na Balkanu, u Tuzli, rodilo se dijete koje će u jednom momentu ponijeti titulu "Malog princa" i to nigdje drugo do u vječnom gradu, gdje se stvarala moderna civilizacija.

Iako nije igrao od kraja prošle sezone, tek prije nekoliko dana Miralem Pjanić je objavio kraj karijere. Formalno, nekadašnji reprezentativac BiH, okačio je kopačke o klin u 35. godini. Dovoljan razlog da izazove erupciju emocija svih koji su uživali u njegovim vještinama, od rodne Tuzle, preko Luksemburga, do najvećih svjetskih fudbalskih centara. Uz pitanje, da li je mogao još da igra i šta bi bilo da 2020. nije otišao u Barsu.

Porodica Pjanić doživjela je početkom devedesetih sudbinu mnogih. U potrazi za boljim životnim uslovima napustili su ognjište i potražili ga u malom Luksemburgu. Miralemov otac, Fahrudin, bavio se fudbalom ili što bi rekle starije generacije sa tih prostora "gonjao je loptu" ali daleko od velikog nivoa. Međutim, gen koji je prenio na sina bio je dovoljan da stvori magiju u nogama Pjanića juniora. U Luksemburgu su sigurno bili bolji uslovi za sve, pa i za fudbal, nego u ratom razorenoj Bosni, iako, i dan danas Luksemburg i fudbal ne predstavljaju neku posebno upečatljivu kombinaciju, ipak je situacija mnogo naprednija rezultatski nego kada je Miralem počinjao da se bavi fudbalom u lokalnom Šifranžu. Pjanić je i danas, a sigurno i za dugi period, najpoznatije ime koje je igralo u toj ekipi.

Koliko je rat devedesetih degradirao ove prostore vidi se i po sportu. Djeca koja su postala statistička kolona stanovništva pod nazivom "Dijaspora" često su donosila radost onima koji su im otvorili vrata kad je bilo teško, a ne onoj državi gdje su rođeni ili odakle su im korijeni. Ali nije to samo slučaj na Balkanu. Pogledajmo samo uticaj koji su na njemački reprezentativni fudbal imali Lukas Podolski i Miroslav Klose.

Miralem je tako počeo da igra za mlađe selekcije Luksemburga, nastupao i na jednom EURU u omladinskoj konkurenciji, ali je bilo jasno da želi da igra za BiH. Nije mnogo trebalo da se čuje za njegove kvalitete, pa su se upalili alarmi u Fudbalskom savezu BiH, a intervenisao je i državni vrh, sve kako bi se prvai igrački dragulj vratio kući. To je jedan od najuspješnijih poteza tamošnjeg saveza za sve vrijeme postojanja.

Za Pjanića se nije tad čulo samo u BiH, već i širom Evrope, pa ga je iz Luksemburga uhvatio Mec i tu počinje sada uveliko poznata karijera jednog od najboljih veznih fudbalera druge decenije 21. vijeka. Jer sve što je Pjanić radilo bila je esencija fudbala i modernog veziste.

Dolazak u Mec bio je jedna od najboljih odluka, ispostaviće se kasnije, jer je mladi Pjanić tada imao i otvorenu mogućnost da postane igrač Kajzerslauterna, ali se nije pronašao u toj opciji, već je preferirao francuski fudbal.

Miralem je na najvećem nivou debitovao krajem avgusta 2007. godine, kada je ušao sa klupe u meču sa PSŽ-om. Brzo je nakon toga zavrijedio povjerenje trenera i postao neizostavni član startnih 11, a počeo je i da daje golove. Vidjelo se na startu karijere da će Pjanić kao vezista biti opasan po gol. Na početku je imao i ofanzivniju ulogu, nego kasnije tokom karijere, ali je uvijek imao pristojne kolone kada je broj golova u pitanju. Pjanić je bio all around vezista, plejmejker ispred odbrane, prvi iza špica kao desetka, osmica koja pokriva i naprijed i nazad. A uz sve to, udarac kao iz topa, slobodnjak kakvih nije bilo mnogo. A i kako ne bi, učio je od najboljeg.

Još jedan bitan momenat sa početka Pjanićeve karijere desio se već na polovini prve sezone u profesionalnom fudbalu. Pjanića je nakon početnih izdanja u Mecu zvao Uli Henes i ponudio ugovor u Bajernu. Organizovan je i sastanak sa porodicom ali je procjenjeno da je još rano za takav klub, te da je bolje nastaviti u Mecu pa na kraju sezone vidjeti šta i kako. Tokom te sezone, Pjanić je isključio mogućnost da besplatno ode iz kluba na ljeto, jer je tek trebao da potpiše profesionalni ugovor, ali je insistirao na potpisu za Mec, kako bi klub kroz klauzulu o otkupu imao neke koristi od njega i budućeg transfera, ispostaviće se u Lion.

Kada je Mec postao mali za Pjanićevu raskoš, pojavio se Lion, predvođen kapitenom Žuninjom Pernambukanom i mladim Karimom Benzemom. Ekipa koja je mučila najveće u Ligi šampiona. Trebalo je Pjaniću malo vremena da se navikne na novi klub, ali je već druga sezona u Lionu pokazala da je napravljen za velike stvari. Lion je u sezoni 09/10 došao do polufinala Lige šampiona, a Pjanić je bio jedan od najboljih. Pamtiće se njegov gol Realu kojim je eliminisan kraljevski klub.

Pravi uspon Pjanića pod svjetlima glavne pozornice desio se dolaskom u Seriju A. To je decenija u kojoj će biti jedan od top pet veznih igrača na svijetu većinu vremena. E sad opet dolazimo do "Malog princa".

Svi znamo ko je "Figlio di Roma" i "Capitano", a kada kao stranac, u jednom od istorijski njavažnijih gradova čovječanstva, gdje su stvorene i osnove današnjeg sistema prava, dobijete status "Il picolo principe" - Mali princ, jasno je koliko ste dobri, ne samo kao fudbaler kluba, nego kao dio zajednice, stanovnik Rima, član Vučicine porodice. To je bio Miralem Pjanić, ratno dijete koje je stalo rame uz rame sa "vladarom" Rima Totijem i njegovim nasljednikom De Rosijem. Kada se sagleda kompletna karijera, Roma je tim u čijem je dresu najviše puta nastupao. I u kojem je dao najviše golova i ubilježio najviše asistencija.

Paralelno sa igrama u Rimu, Pjaniću je išlo i na reprezentativnom nivou. Sa BiH se plasirao na Mundijal 2014 i postao dio najuspješnije generacije tamošnjeg fudbala. Na svjetskom prvenstvu je igrao sve tri utakmice, dao i gol Iranu, tako ušao u istoriju rodne zemlje. Ako je Bosna i Hercegovina i ranije imala neka velika fudbalska imena, poput Safeta Sušića i drugih, onda u 21. vijeku, Pjanić može biti i princ od Bosne, ako je titula kralja rezervisana za jednog jedinog Edina Džeka. Pjaniću ide u prilog i 117 odigranih utakmica, a u godinama kada je on prestao, mnogi guraju još po nekoliko sezona. Prvi Džeko.

Najveće uspjehe, rezultatske, Pjanić je ostvario kao igrač Juventusa, koji je bio stepenik više u odnosu na Rim. I čitava karijera mu djeluje kao kontinuirano penjanje stepeništem, samo što je na onom posljednjem spratu, ispostavilo se, promašio stan i otvorivši vrata Kamp Noua. Kako bilo, u Torinu je za četiri sezone osvojio isto toliko titula i dva kupa. Pride je igrao finale Lige šampiona.

Da se Bajern javio Pjaniću nakon igara u Juventusu, a ne ranije na startu karijere, možda bi Miralem i danas igrao. Ipak, desio se odlazak u Španiju. Barselona i Juventus napravili su jedan od najčudnijih poslova ljeta 2020. kada su u vidu trampe, a opet za velike svote novca razmjenili Pjanića i Artura Mela. Problemi u odnosu Pjanića i Barselone mogli su se vidjeti i prije formalnog prelaska u Kataloniju. To je period početka turbulentnog perioda na Kamp Nou, jer u momentu kada je Pjanić potpisao ugovor do momenta kada je došao, promjenilo se dosta, između ostalog, trener je postao Ronald Kuman. Nije mu pomoglo ni što je uoči dolaska "zakačio" korona virus pa je kasnio na pripreme dvije nedjelje. U nekim medijskim nastupima, Pjanić je godinama kasnije pričao da je znao pojedine detalje o funkcionisanju Barse, vjerovatno nikad ne bi tamo otišao. A upravo tu kao da je počeo kraj karijere.

Bešiktaš je bio naredna stanica, potom dvije sezone u Emiratima, iako je nakon odlaska Kumana imao poziv novog trenera Ćavija, ali nije osjetio da mu je mjesto tu. Danas Pjanićeva porodica živi upravo u Emiratima, u Dubaiju, što je bio jedan od razloga da ovu posljednju sezonu odigra u Rusiji, za CSKA Moskvu. Nije bilo mnogo utakmica, jer nema Evrope, zbog ruske klime zimska pauza je duga, uz reprezentativne pauze, Pjanić je mogao biti dosta i sa porodicom. Sada je vrijeme da se u potpunosti okrene onima koji su njega pratili prethodnih godina i decenija.

Ostaje samo pitanje, da li je mogao i dalje da igra. Možda i da odigra jednu sezonu u BiH ligi. Priča se da je njegov otac, kojeg smo ranije spominjali u tekstu, umalo završio u Željezničaru. Miralem je svakako napravio čudo, biće upamćen kao jedan od najboljih na ovim prostorima u 21. vijeku. Neka mu je srećna fudbalska penzija!